KOJE JE BOJE SMRT?
Može li smrt biti bijela, a ne crna?
„Žena v belom“ ili „bela žena“ prvi je lik iz tradicijske usmene kulture koji povezuju bijelu boju i smrt. I danas na terenu nailazimo na pričanja starijih koji tvrde da su ih vidjeli, a puno češće na one koji znaju za takve žene iz pričanja drugih. Oni koji su ih vidjeli ih opisuju kao visoka, vitka, lelujava bića koja se mogu vidjeti ili čak i sresti kad padne mrak ili tik pred zoru (kad je noć najmračnija). One prolaze selom te se zaustavljaju ispred određene kuće u kojoj će jedan od ukućana ujutro biti pronađen mrtav. „Bele žene“ izravan su znak smrti: gdje se one pojave uskoro nastupa smrt.
U međimurskoj tradiciji poznajemo i „sojenice“, odnosno suđenice. Radi se o tri ženska lika koje nam prilikom rođenja svakog od nas određuju sudbinu i koliko ćemo dugo živjeti. Tri su jer jedna gleda u prošlost, druga u sadašnjost, a treća u budućnost. Redovito se povezuju s predenjem niti i tkanjem. Ova simbolika poznata je i u drugim narativima (poput grčke ili rimske mitologije). Smatra se da nit koju predu predstavlja nit života upravo rođenog djeteta: koliko je nit dugačka, toliko traje i život. Ono što je mene zaintrigiralo i dovelo do toga da ih spominjem na ovom mjestu jest boja njihove odjeće. Naime, one se uvijek pojavljuju u bijelom.
Zašto onda smrt, nesreću, žalost povezujemo s tamnim tonovima i crnom bojom? Dvije crtice iz međimurske tradicije upućuju nas na bijelu boju kao boju usko povezanu sa smrću. Kako smo s bijele boje prešli na crnu?
Crna boja nije boja koja se često koristi u predindustrijskim slavenskim društvima. Razlog je jednostavan: teško ju je proizvesti, a da bude postojana. Pogledajmo samo tkaninu! Domaće rađeno platno izrađuje se od lana, pamuka ili konoplje. Ono je svjetlo žute boje jer su takve niti sirovina koje koristimo. Da bismo dobili crno platno moramo tkati već obojane niti ili izrađeno platno bojati u crnoj boji. Ako ste ikad probali iskuhavati koru oraha ili johe koje daju najtamnije tonove, mogli ste dobiti tamno smeđu ili izrazito blijedu crnu boju. U predindustrijsko doba crna boja se dobivala od minerala i bila je skupa.
S tkaninom dolazimo i do boje žalosti. „Zaviti u crno“ fraza je koju svi poznajemo. No, kod žalovanja nije bitna boja, već odsustvo ukrasa. Najrašireniji izraz žalovanje je sklanjanje sveg nakita s nas samih te micanje svih ukrasa s naše odjeće. Kad bi to napravio neki stanovnik Međimurja u, npr., 11. stoljeću ostao bi u žutoj ili bijeloj odjeći.
Crna boja je pokazatelj da i seosko stanovništvo slijedi modne trendove koliko je to u njihovoj mogućnosti. Kroz srednji vijek, a još izrazitije rani novi vijek (16. – 17. stoljeće) modu su diktirali kraljevi i kraljice. Crna boja europskim se dvorovima proširila iz današnje Nizozemske koja je 16. stoljeće dočekala neizmjerno bogata. Ovaj modni diktat habsburška je vladarska kuća proširila po svim svojim zemljama, a napose Španjolskom. Od kraljevskih uzora crnu su preuzeli plemići pa velikaši, njih su slijedili obrtnici i trgovci da bi je na kraju, samo koje stoljeće kasnije, crna boja postala jedina prihvatljiva boja na sprovodima po međimurskim selima.
(Janja Kovač)
Fotografija: Iva Lulić