ŠTO UČIMO U ŠKOLI?
Kad pomislimo na riječ „školovanje“ neminovno mislimo i na „školu“ kao fizičku zgradu u koju učenici svakodnevno odlaze. U Hrvatskoj se sistem obrazovanja dijeli na nekoliko stupnjeva: predškolski odgoj, osnovno, srednje, fakultetsko i postdiplomsko obrazovanje. Nastavu izvode školovani odgajatelji i profesori, a dio predškolskog i cjelokupno osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje je obavezno.
Pogled u prošlost otkriva nam ponešto drugačiju sliku. U doba obitelji Zrinski (16. i 17. stoljeće) plemićka djeca obrazovala su se u privatnom okruženju. Privatni učitelji bi ih poučavali potrebnim vještinama za njihov daljnji život. Dječaci su učili čitati, pisati, latinski jezik, gramatiku, retoriku, logiku i filozofiju te praktične ratničke vještine. Sve se više pažnje posvećuje i obrazovanju žena plemkinja; one su na prijateljskim dvorovima usvajale kulturu ophođenja (etiketu), kako voditi dvorsko kućanstvo, ali i upravljati posjedima. Uz to su učile strane jezike te književnost i glazbu.
Djeca nižih staleža također su učila ono što im je potrebno za život, a to se poprilično razlikovalo od onog plemićkog. Tako su seoska djeca od malih nogu od svojih starijih učila o poslovima u kućanstvu i na gospodarstvu, prije svega poljoprivredne poslove, uzgoj i brigu za stoku. Dječaci su kod majstora bili šegrti i učili sve o tom zanatu od svog majstora. Djevojčice su od mama i baka učile o kuhanju, vođenju kućanstva, odgoju djece, higijeni i liječenju. Ni dječaci ni djevojčice nisu morali učiti pisati i čitati, a kamoli latinski jezik, i najčešće nisu išli u školu kakvu danas znamo.
Nešto urednije, odnosno obaveznije, školovanje uvodi kraljica Marija Terezija u 18. stoljeću. Ona donosi odredbu da je školovanje obavezno za svu djecu. Na žalost, uslijed loše financiranost škola i nevoljkosti roditelja da šalju djecu u škole ta odredba nije provedena u potpunosti.
Tek 20. stoljeće donosi značajniji napredak u obrazovanju seoske djece. Državnim zakonima se propisuje da je školovanje obavezno i koji će se predmeti poučavati. U Državnom arhivu za Međimurje u Štrigovi čuvaju se školski imenici iz kojih možemo saznati koji su se predmeti poučavali pojedinih godina.
U Popisu školskih sposobnjaka za školsku godinu 1927/28. iz Novog Sela nalazimo sljedeće predmete: ćudorednost, polazak škole, vjeronauk, hrvatski ili srbski jezik: čitanje, slovnica, ustmeni i pismeni izraz misli, stvarna obuka na temelju čitanke, računstvo i geometrijsko oblikovanje, krasopis, risanje, gospodarstvo, ženski ručni rad i kućanstvo, svjetovno i crkveno pjevanje i gimnastika.
Deset godina kasnije Glavni imenik Osnovne škole Nedelišće od I.-IV. razreda za šk. god. 1936./1937. donosi nešto drugačije predmete: nauka o vjeri sa moralnim poukama, narodni (srpsko-hrvatski ili slovenački) jezik, narodna povijest (istorija) s najznamenitijim događajima iz opće povijesti, zemljopis naše države s osnovnim poznavanjem drugih zemalja, računstvo s osnovima geometrije i geometrijskog crtanja, poznavanje prirode, praktična znanja i umijenja prema potrebama kraja, higijena, domaćinstvo, ručni rad sa naročitom primjenom narodnih motiva, crtanje, lijepo pisanje, pjevanje i tjelesno vježbanje po sokolskom sistemu.
Od školske godine 1945./46. – 1959./60. predavali su se hrvatski ili srpski jezik, povijest, zemljopis, prirodne nauke, račun, crtanje, pjevanje, tjelesne vježbe, krasopis, vjeronauk (neobavezni predmet), ručni rad, njemački jezik (od školske godine 1956/57), biologija, fizika, kemija, naša domovina i zadrugarstvo.
Danas se u školama više ne predaju krasopis, ručni rad i zadrugarstvo, a predmeti pjevanje, račun i naša domovina uklopljeni su u druge predmete. Pojavili su se potpuno novi predmeti poput informatike i robotike. Promjene predmeta u školama ukazuje na promjene na političko-ideološkom planu, ali i u svakodnevnom životu te predstavljaju zanimljiv izvor za istraživanja društva.
Janja Kovač
P.S. Nazivi predmeta navedeni su onako kako su zabilježeni u arhivskim izvorima, uključujući i gramatičke ili pravopisne pogreške