„DEJ VAM BOG KONJIČE, VOLIČE, RAČIČE, PURIČE…”
Glagol bajati u Međimurju ima više značenja. „Kaj non stop bajaš?!“ rekli bismo primjerice osobi koja konstantno gunđa, prigovara te joj ništa nije po volji. Bajati, međutim, znači i čarati, vračati, coprati. Takvo značenje riječi bajati ogledno je u kontekstu pojedinih tradicijskih božićnih običaja te s njima povezanim usmenoknjiževnim oblicima.
U danima uoči i nakon Božića (od Svete Barbare do Nove godine) međimurskim selima obilazili su čestitari, tzv. bajači, polježari, poželjari, položaji, koljani. Kucali su na vrata ili prozore svojih suseljana te im izricali dobre želje u nadolazećoj godini. Obično se to radilo rano izjutra, ponekad već i od ponoći. Napomenimo da su bajači bili isključivo muškarci, najčešće dječaci ili mladići, a nipošto djevojčice, djevojke ili žene. Žena se u toj prilici smatrala velikom nesrećom. Još u prvoj polovici 18. stoljeća isusovački pisac Juraj Mulih, kritizirajući (poganske) božićne običaje koji odudaraju od kršćanskog svjetonazora, zabilježio je –„žensku glavu na Božić k hiže ne puste“. Nije presudno što se potonji navod ne odnosi konkretno na Međimurje, jer čestitarske ophode u sličnome obliku nalazimo ne samo i u drugim hrvatskim krajevima, već i na širem slavenskom području. Osobita podudarnost uočava se u pojedinostima čestitarskih ophoda sjeverozapadnih kajkavskih hrvatskih krajeva.
Izricanje želja, dakako, nije bilo proizvoljno. Čestitari su recitirali tradicijom ustaljene stihove, poput:
Na to Mlado leto, zdravi veseli,
tusti debeli kak šumski jeleni.
Daj vam Bog konjiče, voliče,
račiče, puriče, živinice, praščiče.
V štali žrebice, v pojati telice,
v kocu prasice, a mej malo žganice.
Jare jarine, črne hajdine,
žarke pšenice, zlata i srebra.
Dušnoga zveličenja, mira božjega,
blagoslova božjega pak najvejč.
Falen budi Jezuš Kristuš!
(zabilježio Vinko Žganec u Maloj Subotici 1953.)
Recitirajući stihove usmenoretoričkih oblika poput navedenog (riječ je o bajalici) te pritom čvrsto vjerujući u moć izgovorene riječi, čestitar pretkazuje poželjnu realnost svome domaćinu u nadolazećoj godini. Upravo u takvu kontekstu riječi bajati i bajanje ostvaruju značenje kakva vračitelskog čina. Kako pročitasmo, poželjno je da godina koja slijedi bude rodna i plodna. Osim stihovima, rodnost i plodnost potencirale su se i određenim radnjama koje je čestitar morao poduzeti u kući u koju bi došao. Primjerice, čvrsto bi sjeo na slamu jer se vjerovalo da će tada i kokoši jednako čvrsto sjediti na nasadu.
Pišući o čestitarskim ophodima o Božiću, etnolog Milovan Gavazzi navodi da je među Hrvatima u Bosni ulogu čestitara polaznika katkada obnašala i koja domaća životinja, najčešće vol ili ovca. Ova zanimljiva inačica običaja upućuje nas na interpretaciju čestitarskih ophoda u mitološkome ključu koju je ponudio etnolog Vitomir Belaj u knjizi upečatljiva naslova Hod kroz godinu. Novogodišnje ophodnike koledare Belaj tumači kao predstavnike svijeta boga Velesa koji dolaze pred dvore vrhovnoga Gromovnika Peruna te mu otimlju sina. Znakovito je da je upravo stoka jedan od ključnih Velesovih atributa, na što možebitno upućuje i spomenuti detalj običaja iz Bosne.
Lea Šprajc
Naslovna slika: Kata Dolenec, naivna slikarica međimurskih korijena