KAJ ČITAMO? „SRNA I MAK U POTRAZI ZA UPLAŠENIM MJESECOM“
Brojne prirodne nedaće kojima svjedočimo intenzivno u proteklih nekoliko desetljeća rezultat su godina i godina taloženja ljudske pohlepe, nemara, nebrige, lijenosti i gotovanstva. Obeshrabrena razmišljanjem o dubini problema, i sama se često pitam može li čovjek svojim pojedinačnim angažmanom potaknuti promjenu. Itekako može i čini mi se da bi se Josip Čekolj, autor slikovnice „Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom“ složio sa mnom.
Josip Čekolj dolazi iz Donje Stubice i student je kroatistike i etnologije i kulturne antropologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Piše od školskih dana, a posljednjih je godina svoje pjesme i priče objavljivao u raznim časopisima i zbornicima te na književnim portalima. „Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom” (2020, Mala zvona) Čekoljev je prozni prvijenac. Bajkovitost, originalnost, etičnost i simpatični likovi ove slikovnice koji uvelike podsjećaju na protagoniste usmenih priča, osvojili su me na prvo čitanje.
Junakinja Čekoljeve priče hrabra je i skromna djevojčica Srna koja sa svojom bakom živi u čudesnoj šumici. Zaplet priče počinje u trenutku kada baka i Srna shvate da u kalendaru za nadolazeću godinu nedostaje list za prvi mjesec, siječanj. Budući stara i nedovoljno snažna da se pridruži unuci Srni u potrazi za Siječnjem, baka u pomoć doziva kućnoga duha, hižara Maka koji obitava u ognjištu.
Baka pođe prema ognjištu na kojem su plesali plamičci vatre. Ispred ognjišta stavi posudicu s domaćim sirom i vrhnjem te zapjeva: „Makiću, Makiću, maki-maki, nosimo ti hranu za tvoju bušu gladnu, maki-maki, izađi iz vatrice da za vrijeme više ne bude strašice, maki-maki, Makiću, Makiću!“
Način na koji je baka dozvala hižara Maka iz ognjišta, tj. namamila ga slasnim domaćim delicijama, podsjetio me primjerice na tradicijsko ophođenje s dušicama o blagdanu Svih Svetih. Osim toga, hižar Mak neodoljivo podsjeća i na domaće iz Šume Striborove Ivane Brlić-Mažuranić, koja je također svoje originalne književne zamisli vješto spajala s motivima iz usmene tradicije.
Ispivši bakin čarobni napitak, Srna i Mak ulaze u čudesan kalendarski svijet kojim kraljuje dvanaest mjeseci, jedanaest braće i jedna sestra. Svaki je mjesec personificirano stvorenje koje svojim izgledom i ponašanjem utjelovljuje specifične kalendarske prirodne i društvene značajke. Lice sestre Veljače tako je primjerice ukrašeno prigodnom pokladnom maskom, brat Kolovoz zamišljen je kao riđi konj koji vuče golema kola, dok je Studeni snažan vjetar koji podiže suho lišće sa zemlje, a protagonistima se, poput ostalih stvorenja što utjelovljuju mjesece, obraća ljudskim glasom. Susreti Srne i Maka s pojedinim mjesecima praćeni su i očekivanim prirodnim mijenama pa se njihov put kroz kalendarski svijet može protumačiti i kao svojevrstan hod kroz godinu. Razvojem radnje čitatelj doznaje da je Siječanj svoje početno mjesto u kalendaru napustio iz zabrinutosti za prirodu zbog načina na koji se ljudi ophode prema njoj. Zabrinutost vrckavog Siječnja naposljetku će uspjeti ublažiti junaci priče, Srna i Mak, obećavši Siječnju da će djeci cijeloga svijeta objasniti kako se valja odnositi prema prirodi.
Čekoljevo pripovijedanje žanrovski slijedi put bajke – brzo, dinamično i s isticanjem samo onih pojedinosti koje su ključne za radnju. Čudesni se elementi u ovome tipu priče podrazumijevaju i nisu predmet začudnosti, već sastavni dio svijeta kojim se protagonisti kreću. U dijaloškim dijelovima autor se originalno poigrava s etimološkom i zvukovnom razinom riječi – „Srp, srp, srpnju (…)“ ili „Rujni, rujni Rujnu (…)“ – što njegov izraz čini zaigranim, ritmičnim i melodioznim. Ukupnosti dojma i uvijek aktualnoj ekološkoj poruci kojom priča završava, pridonose i živopisne ilustracije toplih zemljanih tonova autorice Kaje Kajfež.
Lea Šprajc