LUK KOJI PREDSKAZUJE VRIJEME
[LUK KOJI PREDSKAZUJE VRIJEME]
Prošlog tjedna u Leinom smo tekstu čitali o bajanju, običaju obilaska mjesta ili domova u kojima bi bajači (čestitari) domaćinima zaželjeli sve najbolje u novoj godini uz pomoć ustaljenih narativnih formi. U ovom tekstu ćemo i dalje ostati u istom adventskom-božićnom-novogodišnjem vremenu, samo što ćemo se osvrnuti na predviđanja ili gatanja. Za razliku od drugih razdoblja u godini, u ovo su vrijeme ona puno učestalija. To nas ne mora čuditi, ipak je to vrijeme kraja jedne godine i početka druge. Znatiželja je jedna od karakteristika svih nas, a cilj gotovo svih gatanja bio je saznati što nas očekuje u novoj godini.
Gatanja počinju većinom od dana svete Lucije koji pada na 13. prosinca. Od Lucije do Božića (25. prosinca) ima 12 dana i obično se u to vrijeme gatalo. Milovan Gavazzi u knjizi „Godina dana hrvatskih narodnih običaja“ donosi pregled gatanja i konteksta njihovog odvijanja. Zanimljivo je primijetiti da je gatanje u ovo doba godine bilo društveno prihvatljivo, dok su druge vrste gatanja (proricanje sudbine iz dlana ili uz pomoć životinjskih dijelova) bile neprihvatljive i radile su se potajno.
Djevojke koje su htjele saznati hoće li se sljedeće godine i za koga udati ispisivale su na 12 papirića imena potencijalnih ženika. Jedan se ostavljao prazan. Svakog dana do Božića bi se jedan papir bacao u vatru. Posljednji papirić nosio je ime ženika. Ukoliko bi ostao onaj koji je prazan, djevojka se neće udati sljedeće godine.
Vremenske prilike i, još bitnije, neprilike bile su izrazito važne za sve zajednice koje su se oslanjale na poljoprivredu kao primarnu djelatnost. Kako bi saznali kakvo će vrijeme biti sljedeće godine koristili su gatanje uz pomoć luka. Luk (najčešće crveni) bi se narezao na 12 kriški i svaka od njih bi se posolila. Kriške su se stavljale na pladanj i odlagale do Božića. Tada bi se pogledalo koja je kriška vlažna, a koja suha. One koje su bile vlažne predstavljale su vlažne mjesece, a one suhe sušne. Tako se vjerovalo da će, npr., šesti mjesec biti suh ako bi šesta kriška u nizu bila sušna.
Široko je bilo rašireno vjerovanje da se uz pomoć specifičnog stolca može prepoznati sve vještice – copernice – u selu. Na Luciju se trebao početi izrađivati drveni stolac s tri noge (niski tronožac). Do Božića je svakog dana trebalo pomalo raditi na njemu tako da bude gotov do ponoćne mise. Stolac je trebalo ponijeti sa sobom u crkvi, smjestiti se na najudaljenije mjesto u crkvi od oltara i popeti se na njega. U trenutku kad svećenik podiže presveto na oltaru sve žene koje su licem okrenute prema izlazu (i osobi koja stoji na stolčiću), a ne prema oltaru su vještice. No, to je bio i opasan postupak. Vještice nisu htjele da se zna tko su one te bi pokušale uloviti osobu koja ih je prepoznala. Da se spasi, ta je osoba trebala u džepu ponijeti nešto mnogobrojno i sitno, poput pšenice, kukuruza ili prosa. To je trebalo bacati za sobom, a vještice nisu mogle nastaviti dalje prije nego što bi pobrale sva zrna.
Posebnost vremena od Lucije do Božića Gavazzi objašnjava na sljedeći način: „(…) taj dan 13. prosinca bio držan sve do uvođenja gregorijanskog kalendara 1691. godine za najkraći dan godine, dakle kao neka važna prekretnica u novu (astronomsku) godinu, pa se tu stoga usredotočilo do toga vremena mnogo folklornih tradicija kao što je slično i o drugim datumima, na koje je zbog različitih promjena padao svršetak stare pa početak nove godine (Gavazzi 1988:120-121)“.
No, opisano razdoblje nije jedino razdoblje od 12 dana na kraju godine o kojem nam literatura nudi mnoge zanimljive činjenice.
Od Božića (počevši s 26. prosincem) do blagdana Sveta tri kralja isto je tako točno 12 dana. Pitate se zašto je ovo imalo zanimljiv podatak? Jedan od razloga je taj što je tih 12 dana točno onoliko dana koliko se razlikuju mjesečeva i sunčana godina. A to se vrijeme smatralo izuzetno opasnim.
(Janja Kovač)