ONO DOK SE MUŠKI ´BLEČE V ŽENSKU, A ŽENSKA V MUŠKOGA

U ovotjednom tekstu cilj mi je upoznati čitatelja s fenomenom koji je u etnološkoj literaturi poznat kao običajna inverzija spolova. Sažetim riječima, u točno utvrđenu običajnome kontekstu fingiraju se biološka i kulturna obilježja suprotnoga spola. Prerušava li se muškarac u ženu, žena u muškarca ili se oboje prerušavaju u svog rodnog parnjaka, ovisilo je dakako o naravi običaja, lokalnim specifičnostima i vremenu u kojem se ovakvo prerušavanje prakticiralo. Muška inverzija spolova u hrvatskim je krajevima češće posvjedočena u odnosu na žensku, što je tumačivo ustaljenim tradicijskim patrijarhalnim odnosima između spolova. Situacija se postupno mijenja u 2. polovici 20. stoljeća kada sve više žena postaje nositeljicama ovoga načina prerušavanja.

Inverziju spolova susrećemo u kontekstu raznih hrvatskih tradicijskih običaja (običaji božićno-novogodišnjeg ciklusa, jurjevski i duhovski običaji, pojedine igre na prelima itd.), no posebno je znakovita i raširena spolna inverzija u pokladnim i svadbenim običajima. Neki etnolozi to tumače prijelaznim karakterom poklada i svadbe (prelazi se iz jednoga stanja u drugo; iz zime u proljeće, iz mladenaštva u odraslu dob). Prerušavanje prema takvu tumačenju signalizira da su sudionici običaja u tranziciji. Svojom preobrazbom oni izokreću svijet kakav poznaju, kako bi se nakon završena čina reintegrirali u novostvoreni red.

Budući da se u trenutku predstavljanja suprotnoga spola može pratiti istovremena pojavnost zbiljskog i fiktivnog rodnog identiteta sudionika, pojedini su etnolozi običajnu inverziju spolova dovodili u vezu s kultom androgina (grč. andros muškarac i gyné žena), božanskoga bića koje je utjelovljivalo obilježja obaju spolova, a potom bilo rasječeno na dvije polovice, mušku i žensku, koje otad žude za ponovnim sjedinjenjem. Slijedom toga, Vsevolodovich Ivanov običajnu inverziju spolova vidi kao periodičko mitsko združivanje nasilno razdvojenih rodova u jedinstvenu cjelinu.

Baba i djed najrašireniji su spolno inverzno prerušeni pokladni likovi. Osim u raznih hrvatskih krajeva, ove pokladne figure poznaju i u karpatskoj Ukrajini, Bugarskoj i Srbiji. U Međimurju bi se s njima u vezu mogao dovesti pokladni lik baba z dedom ili baba dedu nosi odnosno likovi cigana i ciganice (naslovna fotografija). Svima je njima zajedničko da ženski lik utjelovljuje muškarac, koji služeći se raznim kostimografskim rješenjima (pre)naglašava svoju fiktivnu žensku anatomiju (hiperbolizirane grudi, spolni organ). Vrhunac običajnog konstruiranja rodnog identiteta fingiranje je trudnoće i poroda, što za vrijeme pokladnoga događanja nerijetko uprizoruju i spomenuti likovi.

Pokladni baba i djed izgledom i ponašanjem neobično podsjećaju na likove babe i moža iz međimurske svadbene scenske igre Baba gljive brala. Poveznica nipošto nije slučajna. Naglašavanje spolnih atributa i seksualne simbolike tumačivo je u kontekstu magije plodnosti kao bitnog čimbenika pokladnih i svadbenih običaja. Osim toga, spolno inverzno prerušavanje u pokladama i na svadbi tradicijom je toleriran način preispitivanja općeprihvaćenih društvenih kategorija i normi. U pokladnome je razdoblju to bilo osobito važno, jer ne zaboravimo da se na početku godine zajednica osim od utjecaja zlih sila i demona nastojala očistiti i od raznih društvenih nedaća.

LITERATURA:

HRANJEC, Stjepan. 2018. Međimurska narodna, katolička običajna baština. Čakovec: Franjevački samostan.

GAVAZZI, Milovan. 1991. Godina dana hrvatskih narodnih običaja. Zagreb: Hrvatski sabor kulture.

ŠKRBIĆ ALEMPIJEVIĆ, Nevena. 2006. “Inverzija spolova u hrvatskim pokladnim i svadbenim običajima”. Narodna umjetnost, vol. 43/2:41–65.