DRVO SVIJETA – „ARBOR MUNDI“
Danas je teško razmišljati o planetu Zemlji i svemiru van znanja koje smo stekli kroz školovanje. No, pokušajmo ipak zakoračiti u jedan drugačiji, nikako ne manje vrijedan ili primitivan, svijet. To je svijet pretkršćanskih Slavena. A oni su svijet zamišljali kao drvo. Drvo koje u umjetničkom prikazu vidite pred sobom. To drvo i nadnaravna bića koja su stanovala na drvu bili su centralne točke njihovih vjerovanja.
Drvo svijeta, arbor mundi, predstavljao je os koja je nosila cijeli svijet. To je velebno drvo, hrast, s razgranatim korijenjem i krošnjom. Korijenje se nalazi u vodi ili kod izvora tekuće vode koja izvire ispod kamena. Cijela je krošnja zelena, tek je jedna grana suha ili zlatna. Na njoj se nalazi grad, odnosno dvorac, s trostrukim vratima.
Korijenje predstavlja podzemlje ili svijet mrtvih, deblo svijet živih ljudi, a krošnja nebeski svijet. Po jedna životinja simbolizira svaku razinu: podzemlje zmija ili zmaj, svijet živih pčele, a nebesa orao. Ako se prisjetite, o tome sam već pisala. Zmija ili zmaj je personifikacija boga Velesa, a orao boga Peruna.
Pretkršćanska slavenska vjerovanja duboko su isprepletena s prirodom, prije svega šumama i rijekama. Slaveni za sobom nisu ostavili hramove u mramoru, velebne zidane katedrale pa čak ni pisane tekstove. Sve što znamo o njihovim pretkršćanskim vjerovanjima znamo iz proučavanja pjesama koje su se prenosile usmenim putem. Pjesme su bile način pamćenja i prenošenja znanja. To je bio tekst koji je pratio obred. S vremenom i prihvaćanjem kršćanstva nestali su cjeloviti obredi, a pjesme su se prenosile i dalje tek u fragmentima. U slučaju Međimurja, to su narodne pjesme koje se pjevaju i danas.
Svoja vjerovanja i božanstva Slaveni su nosili sa sobom i nalazili im prigodan dom na mjestu gdje bi se nastanili. Po uzoru na drvo svijeta to su bila najgrandioznija drva. O tome da su Slaveni štovali posebna drva postoji niz zapisa kao ovaj 12. stoljeća: „Bio je osim toga ondje i dub, golem i lisnat, i pod njim osobito ugodno vrelo. Priprost puk smatrao ga je svetim jer u njem stanuje neko božanstvo, pa ga je častio s velikim poštovanjem.“
Na ta nas vremena podsjećaju nazivi dva naselja u Međimurju. To su Donja i Gornja Dubrava. Slavenska riječ za hrast je „dub“, a „dubrava“ je mjesto na kojem raste šuma hrasta. Ljudskim djelovanjem priroda Međimurja u proteklih 150 godina izmijenjena je u potpunosti. Šume i močvare zamijenile su oranice, naselja i kuće s pripadajućim vrtovima. Mnogi su potoci i bare namjerno isušeni, a dio njih je ostao bez vode uslijed pada razine podzemnih voda zbog gradnje tri hidroelektrane na Dravi. Sama Drava koja je svojim vodama donosila prijeko potrebno vlagu tlu na kojem su rasle hrastove šume u većem je dijelu kanalizirana, a uz nju raste mlada šuma u kojoj prevladavaju vrbe i grmlje.
(Janja Kovač)