O PJESMI GARNOVSKOGA SLAVUJA
Moje sjećanje na Đuku seže u vrijeme dok sam kao klinka odlazila k baki u Gardinovec na ferije. Često bi me baka tada vodila v berek. Prošetale bismo oko ribnjaka i kratko pročavrljale s mještanima. Ribiča Đuku sretale bismo tamo gotovo redovito. Pamtim ga kao vedrog, spontanog, jednostavnog i uvijek raspoloženog za smijeh i šalu.
Otkako je baka umrla, rijetko odlazim u Gardinovec, a o ljudima koje sam tamo susretala i poznavala tek ponekad čujem koju riječ-dvije. Veoma sam se stoga obradovala, ali i iznenadila vidjevši nedavno na portalu eMeđimurje videosnimku u kojoj spomenuti Đuka, pravim imenom Juraj Kovačić, govori svoje stihove. Kažem iznenadila jer sam Đuku dotad poznavala kao simpatičnog ribiča, ne i pjesnika odnosno gardinovskog slavuja kako ga je nazvao njegov sumještanin Mario Kanižaj.
Zainteresiravši se za ono što sam na toj videosnimci vidjela i čula, zaputila sam se u daljnju potragu za vijestima o gardinovskome pjesniku. Ta je potraga, međutim, bila kratkoga trajanja, jer osim spomenute videosnimke objavljene uz kraći popratni tekst, drugih informacija o Đukinome pjesništvu naprosto nema. Ne znam stoga je li Đuka svoje pjesničke radove dosada objavljivao i je li itko od kolega pisao o Đuki. Uostalom, nije ni bitno, jer dojam koji je videosnimka pobudila u meni dovoljno je snažan i upečatjiv da i bez ikakvih drugih informacija napišem svoje viđenje Đuke kao pjesnika.
Đukino pjesništvo nesumnjivo odgovara poetici pučke književnosti. Njegove su pjesme u isto vrijeme šaljive i poučne, izrazom podređene sadržajima koji svoju mislenost grade na oprekama starosti i mladosti, prošlosti i suvremenosti, skromnosti i materijalizma. Sukladno s time, stihovima Đukinih pjesama protječe intenzivan osjećaj nostalgije za minulim, a neporeciva je i njihova etnografska, dokumentaristička i dijalektološka vrijednost. U Đukinim pjesmama prisutna je i stanovita oštrica upućena suvremenome društvu koje nezasitno žudi za materijalnim.
I tak dielamo od jutra pak do mraka,
či več dielamo, išče več nas čaka.
I tak bomo se do smrti
Po polju rovali za kalampierom kaj krti.
(Liepo je penzioner biti)
Vjerojatno više od samih pjesama dojmio me se Đukin nastup. Ekipa portala eMeđimurje snimila je Đuku u gardinovskome bereku, u atmosferi u kojoj se Đuka osjeća svojim i gdje su uostalom i nastale njegove pjesme. Đukina spontana i neusiljena gestikulacija naprosto oduševljava i na najbolji mogući način svjedoči o tome da Đuki pjesništvo dolazi prirodno, iznutra.
Lea Šprajc