O CECILIJANSKOM POKRETU
Tzv. cecilijanski pokret naziv je za organizirani pokret obnove katoličke crkvene glazbe. Kao reakcija na prodiranje obilježja i stilova svjetovne glazbe u crkveno glazbeno stvaralaštvo i praksu, pokret je započeo u posljednjoj trećini 19. stoljeća, a nastavio se do kraja Prvoga svjetskog rata. Cilj cecilijanskog pokreta pročišćavanje je i poboljšanje crkvene glazbe prema liturgijskim, povijesnim i estetskim mjerilima Katoličke crkve. U praksi je to značilo obnovu izvornoga gregorijanskog pjevanja i klasične vokalne polifonije, stvaranje glazbe u strogom crkvenom stilu, osnivanje škola za crkvenu glazbu te poticanje znanstvenih istraživanja crkvene glazbe.
Cecilijanski je pokret naziv dobio po sv. Ceciliji, kršćanskoj mučenici iz trećeg stoljeća. Legenda govori da je sv. Cecilija izumila orgulje te ih posvetila bogoslužju, stoga se u umjetnosti često prikazuje upravo s orguljama. Zaštitnica je glazbe i glazbenika.
Nositelji ideja cecilijanskog pokreta bila su tzv. cecilijanska ili cecilijina društva. Prvo je takvo društvo osnovano 1868. godine u njemačkom gradu Bambergu. Nakon njemačkih zemalja cecilijanska su se društva počela osnivati u SAD-u, Češkoj (tzv. Ćirilova društva), Belgiji, Nizozemskoj, Irskoj, Poljskoj, Mađarskoj, Španjolskoj, Francuskoj, Italiji, Sloveniji te u Hrvatskoj.
Cecilijanski je pokret u Hrvatskoj započeo 1907. godine, osnivanjem cecilijanskog društva u Zagrebu (kasnije i mnogobrojnih podružnica u hrvatskim župama) te stalnim izlaženjem časopisa Sveta Cecilija. Društvo je prihvatilo opće ideje cecilijanskog pokreta, no težište je rada postavilo na nacionalne temelje. Svoje je djelovanje društvo usmjerilo potiskivanju tuđinskih crkvenih pjesama, oživljavanju starih hrvatskih crkvenih pjesama iz zbornika Cithara octochorda te drugih starih crkvenih pjesmarica (npr. Pavlinska pjesmarica), skupljanju i širenju narodnih crkvenih pjesama te stvaranju novih crkvenih pjesama u narodnom duhu.
Ideje cecilijanske reforme u Hrvatskoj su se širile putem časopisa Sveta Cecilija, koji je od 1907. bez prekida izlazio do 1944. godine (kraće vrijeme i s prekidima časopis je izlazio i u 19. stoljeću). U Svetoj Ceciliji objavljivali su se poučno-informativni članci namijenjeni crkvenim glazbenicima te teorijski i historijski radovi o crkvenoj glazbi, a u njezinu muzičkom prilogu zapisi starijih pučkih crkvenih pjesama te crkvene kompozicije suvremenih autora.
Naslovnica časopisa Sv. Cecilija (1907, 1. broj)
U raznim je brojevima Svete Cecilije od 1912. godine svoje prikaze i kritike crkvenih glazbenih djela domaćih i stranih autora, znanstvene i znanstveno-popularne članke te harmonizacije crkvenih pjesama objavljivao i Vinko Žganec, inače jedan od istaknutijih cecilijanaca. Utjecaj cecilijanskih ideja primjetan je već u Žgančevu prvom javnom predavanju O hrvatskoj pučkoj crkvenoj pjesmi, održanom 1911. godine u zagrebačkom nadbiskupskom sjemeništu: „U obilju naših pravih i čistih pučkih crkvenih pjesama nalazi se neprocjenjivo blago duboke religiozne poezije; treba ovu poeziju otkriti i dati joj da zasine u hrvatskim Božjim hramovima.“
Cecilijanskom su se pokretu priključili i brojni hrvatski orguljaši, pa tako i Međimurci Florijan Andrašec, Ivan Mustač Kantor, Vinko Balog, Andrija Lesinger i drugi, koji se s cecilijanskim idejama susreću za vrijeme školovanja u Bervarovoj orguljaškoj školi u Celju. Nastavak slijedi.
Lea Šprajc
LITERATURA:
VIDAKOVIĆ, Albe. “Cecilijanski pokret”. U: Muzička enciklopedija, sv. 1. Zagreb: Leksikografski zavod FNRJ, 1958, 247.
VIDAKOVIĆ, Albe. “Cecilijanski pokret u Jugoslaviji, Hrvatska”. U: Muzička enciklopedija, sv. 1. Zagreb: Leksikografski zavod FNRJ, 1958, 247–248.
VUK, Miroslav. 1977. “Vinko Žganec i crkvena glazba”. Sveta Cecilija 47/2:44–45.