IZ PRIPOVJEDNOG REPERTOARA MONIKE ŽIGA

U ovotjednom tekstu nastavljamo s temom usmenoknjiževnog pripovijedanja. Prisjetimo se, 80-ih godina 20. stoljeća međimurska etnologinja Marija Novak inicirala je dokumentiranje pripovjednog repertoara dvoje međimurskih pastira-pripovjedača, Monike Žiga i Marka Karlocija. U projekt dokumentiranja uključili su se i stručnjaci iz tadašnjeg Zavoda za istraživanje folklora, Ivan Lozica i Ljiljana Marks. Neke od dokumentiranih priča  Monike Žiga i Marka Karlocija objavljene su u časopisu „Kaj“ 1985. te u knjizi „Usmene pripovijetke i predaje“ koju ju 1997. priredila Maja Bošković-Stulli.

“Usmene pripovijetke i predaje” (priredila M. Bošković-Stulli, 1997.)

U nastavku ću Vas pobliže upoznati s dijelom pripovjednog repertoara spomenute pripovjedačice Monike Žiga. Monika (Muna) Žiga (djevojački Matotek) rođena je 1928. u Donjoj Dubravi. Kao djevojčica dane je provodila na gmajnama, pomažući svome ocu pastiru čuvati stoku. Najviše je voljela slušati priče koje je pripovijedao njezin ujak, također pastir, Stjepan (Štef) Karloci. Neke je priče Monika naučila i od svoje majke, najčešće u trenucima kada se prelo. Moniki i njezinim sestrama majčine su priče radnu atmosferu činile podnošljivijom i uzbudljivijom. Korpus baštinjenih priča Monika dalje prenosi na svoju djecu, pripovijedajući im o „Brujku Kobiliću“, „Maruški“, „Brodu koj pe po zemlji kak po vodi“, „Vandravcu“, „O tri popova sina“, „Djevojki Jagodi“, „Ljiljani“, „Priču o Zvezdani“ „O slotomi f štalji“, (…) i o – „Stekljenoj gori“.

Priča „Stekljena gora“ govori o siromašnome mladiću koji kreće u potragu za svojom odbjeglom vilinskom ženom u misterioznu „Stekljenu goru“. Budući da mladić ne zna gdje se „Stekljena gora“ nalazi, na putu mu pomažu četiri vjetra – Jug, Zdolec, Zgorec i Sever. Došavši u „Stekljenu goru“, mladić susreće opaku sunčanu vilu odnosno babu neobična imena Rumpumpum koja mu zadaje tri gotovo nemoguća zadatka (npr. vodu iz jednog riječnog korita prenijeti preko brijega u drugo korito). Uz pomoć vila mladić uspješno izvršava sva tri zadatka, a baba Rumpumpum mu zauzvrat ispunjava dvije želje – daje mu svoju najmlađu vilinsku kćer (zapravo mladićeva odbjegla žena) te hitroga konja Vidovinu. Priča se raspliće jurnjavom babe Rumpumpum za mladim bračnim parom, koji jašući konja Vidovinu izlazi iz carstva babine moći te sretno dolazi kući.

Slušatelj odnosno čitatelj instinktivno će prepoznati da priča o „Stekljenoj gori“ sadrži brojne elemente tipične za žanr (usmene) bajke, kakvim su je uostalom okarakterizirali Lozica i Marks (npr. čudesan i jednodimenzionalan svijet, likovi lišeni individualnih crta i svedeni na funkcije, stalne formule i stajaći brojevi, ponavljanje epizoda itd.). Iako materijalizirana u pisanome mediju, bajka „Stekljena gora“ zadržava neke osobitosti imanentne joj usmene komunikacije (npr. komentari pripovjedačice kojima kazivanje prilagođava kontekstu izvedbe i publici).

Na temelju bajke o „Stekljenoj gori“ kustosica Etnografskoga odjela Muzeja Međimurja Čakovec, Janja Kovač, osmislila je originalnu edukativnu radionicu namijenjenu djeci mlađe dobi, što prepoznajemo kao jedan od mogućih načina kako golemo međimursko usmeno blago otrgnuti zaboravu.

Lea Šprajc

*naslovna fotografija: Iva Lulić