ZVUKOVI MAŠKARA

Danas je Pepelnica, odnosno čista srijeda. Što znači da je jučer bio pokladni utorak. Zbog pridržavanja epidemioloških mjera koje su na snazi kako bi se spriječilo širenje zaraze Covid-19 zabranjena su okupljanja većeg broja ljudi. To već vjerojatno svi znate, ali ovdje to spominjem jer je takva situacija dovela do toga da su se ove godine održale tek rijetke pokladne povorke.

Jedna koja se ipak održala je bila ona u Turčišću. S nje vam i donosimo temu ovotjednog teksta, a to su zvukovi poklada.

Pokladama dominiraju boje i zvukovi. Danas ćemo o zvukovima. Zvukovi koji prate poklade dio su obreda (što poklade same po sebi jesu). Svaki obred sastoji se od pokreta, zvuka i teksta.

Prvi zvuk koji povezujemo s maškarama je zvuk zvona. Najpoznatije hrvatske maske zvončari dobili su ime po tome. Po tijelu nose zvona koja proizvode zvuk kako se osobe koje nose maske miču. Isto je i kod međimurskih maski. „Naphanci“ iz Turčišća i Kvitrovca koji nose maske lafre po gornjem dijelu tijela imaju zvona privezana užetom. Već prilikom normalnog hoda zvona proizvode zvuk, a prilikom poskakivanja, trčanja ili trešnje tijela taj se zvuk mnogostruko pojačava. Pokladni likovi koji nemaju zvona na sebi često isto poskakuju pritom udarajući nogama o tlo. I ti zvukovi mogu se ubrojiti u zvukove poklada.

Likovi „ciganica“ kao rekvizit nose glazbalo zvano „prda“. To je glineni vrč s jednom drškom na čiji je otvor napet svinjski mjehur u koji je utisnuta tanka cjevčica od kukuruzovine. Potmuli zvuk se proizvodi tako da se navlaže prsti i onda povlače gore-dolje po cjevčici. Ako se prsti ne navlaže, ne postiže se nikakav zvuk.

Pokladne povorke su znali pratiti i omanji glazbeni sastavi. Jedna od uobičajenih kombinacija je bila cimbal, violina i bajz (berda). Cimbal je žičani instrument u drvenom kućištu na četiri noge. Žice su razapete po korpusu instrumenta i na svakoj strani namotane na metalne čunjiće. Svira se tako da svirač udara štapićima na čijim je krajevima namotana vata ili platno (tzv. capama) po njima. Cimbalaš je obično i nosio svoj instrument uz pomoć kožnih remena koji idu oko vrata. No, cimbal je dosta težak instrument pa su ga znali položiti na priručna kolica na kojima bi sjedio i sam svirač.

Violinu su u Međimurju zvali i „hegede“ ili „egede“. Taj naziv dolazi iz iskrivljenog mađarskog naziva za violinu – hegedű. Literatura nam govori da su bile iznimno popularne u prvoj polovici 20. stoljeća i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. O ruralnoj glazbenoj tradiciji Međimurja prije toga razdoblja imamo malo podataka. Na žalost, u literaturi se puno više piše o tzv. visokoj kulturi. Ono što znamo jest da su sastave s violinama i cimbalom postepeno zamijenili „bandisti“, orkestri limene glazbe. Bandisti su nastupali u svim prigodama pa tako su i znali pratiti pokladne povorke.

(Janja Kovač)