„BILJE, DRAČ, TRAVE”
Florijan Andrašec bio je zaista svestran čovjek. Kao književnik pisao je pjesme i stihovane pripovijesti, nadahnjujući se međimurskim usmenoknjiževnim gradivom koje je i sam revno skupljao i bilježio. Bavio se i likovnošću i kiparstvom. Veoma sam se iznenadila saznavši nedavno da je kip na pročelju jedne kuće u Gardinovcu, kraj koje sam kao djevojčica gotovo svakodnevno prolazila, izradio upravo Andrašec. Andrašec je bio i glazbenik. Svoje je stihove redovito uglazbljivao, a svirao je i orgulje u crkvi u Dekanovcu te vodio tamošnji zbor. Na Žgančev se poticaj okušao i kao etnograf, pišući ponajviše o međimurskim svadbenim običajima, ali i drugim bitnim etnografskim značajkama svoga zavičaja, kao što je primjerice – bilje!
Andrašecove je etnografske spise, pa tako i one u kojima Andrašec piše o „Bilju, draču, travama“, objavio Zvonimir Bartolić u knjizi „Florijan Andrašec: međimurski pjesnik, slikar, kipar i skladatelj“ (2009). U kraćem poglavlju navedena naslova Andrašec na svome dijalektalnome idiomu piše o samoniklom, livadnom bilju koje su Međimurci koristili za različite svrhe – za hranu, za vračtvo, za farbanje platna i drva, za pokrivanje staja, za nakit, za igru, za posvećenje itd. Nazive za bilje o kojem piše, Andrašec donosi u njihovim domaćim, pučkim inačicama, koje, pretpostavljam, mlađim generacijama i nisu toliko poznate. Evo nekoliko primjera naziva koji su me se osobito dojmili i koje bi svakako bilo zanimljivo istražiti i ustanoviti na koje se biljke odnose (naravno, pitanje je rastu li još uvijek te biljke u našoj okolini) – očarnica, kukuvičnik, plahtica, voščenka, sračja noga, dobričica ili ranjenek, voloski jezik itd. Sve su ove biljke, piše Andrašec, rasle na međimurskim sjenokošama.
Bitno je istaknuti da su brojni nazivi za biljke u sebi pohranili djelić duhovne kulture naših predaka i utoliko su oni etnolozima istraživački veoma zanimljivi i važni. Biljka perunika tako primjerice u svome nazivu ističe ime vrhovnog slavenskog boga Peruna, a na isto možebitno upućuju i starinski, pučki nazivi za peruniku iz različitih hrvatskih krajeva, kao što je naziv bogiša i leluja odnosno lelija. Svakako bi stoga vrijedilo pitati naše starije kriju li pojedini pučki nazivi domaćih biljaka u sebi i kakvu zanimljivu priču ili predaju.
Osim Andrašeca, još je jedan znameniti Međimurec volio biljke. Riječ je o dr. Ivanu Novaku, pravniku, publicistu, književniku i političaru, koji se osobito zalagao u borbi za hrvatski nacionalni identitet u Međimurju po završetku Prvog svjetskog rata. Tijekom travnja i svibnja tekuće godine, u Knjižnici „Nikola Zrinski“ Čakovec mogla se pogledati izložba Novakova školskog herbarija, nastalog za vrijeme njegovih srednjoškolskih dana (1896–1899). Više od stoljeća star Novakov herbarij broji četrdesetak biljaka koje je Novak brao u rodnome Macincu, Brezju, na obalama Drave, u Varaždinskim Toplicama i drugdje. Ponovno ističem, i Novak je poput Andrašeca svoje biljke dokumentirao njihovim pučkim nazivima.
Lea Šprajc