RAZMETE VI NAS?

Hrvatska je jedna od rijetkih država koja kao nematerijalno dobro štiti govore. Na području Međimurja nalazimo dvije zaštićene skupine govora: kotoripsku i štrigovsku skupinu.

Štrigovska skupina govora obuhvaća govore naselja: Štrigova, Banfi, Jalšovec, Grabrovnik, Železna Gora, Prekopa, Robadje i Leskovec. Ova skupina govora ima čak jedanaest samoglasnika, dok ih standardni hrvatski jezik ima samo pet. Velika razlika rezultat je drukčijeg izgovora jednoga samoglasnika u pojedinim riječima. Tako u štrigovskoj skupini govora možete čuti, na primjer, dva različita izgovora samoglasnika „i“ te čak tri verzije samoglasnika „e“. Uz to, ta se dva samoglasnika javljaju i u dvoglasu i͡e, koji je iznimno rijedak u hrvatskim govorima.

U štrigovskoj se skupini govora još uvijek čuva dvojina, gramatički oblik koji omogućava da se jednom riječju označe baš dvije (ne jedna ili tri i više) stvari ili osobe. Npr. „Idemo midve dimo!“ Zanimljivo, dvojina postoji još samo u slovenskom i arapskom jeziku.

Pod nazivom kotoripska skupina govora zaštićen je govor Općine Kotoriba, a brojna se njegova obilježja pojavljuju i u govorima Donje Dubrave i Donjeg Vidovca. Jednako kao i u štrigovskoj skupini, i u kotoripskoj je zabilježeno jedanaest samoglasnika u naglašenoj poziciji i četiri u nenaglašenoj. Objema im je zajedničko da u jednoj riječi naglašen može biti svaki slog bez obzira na položaj u riječi.

Velika posebnost kotoripske skupine govora tragovi su ikavice. Nju su u 16. stoljeću donijeli doseljenici iz sjeverozapadne Bosne. Naime, obitelj Zrinski u to je vrijeme sa svojih posjeda, koji su bili u neposrednoj opasnosti od Osmanlija, dio stanovništva preselila u mirnije područje, Međimurje.

Kotoripski govor ima puno veću zastupljenost hungarizama nego drugi međimurski govori. Kotoriba je 1860. godine postala prvo mjesto u Hrvatskoj kroz koju je prošla željeznica. Na taj je način povezana sa susjednim prekomurskim mjestom Kerestur. Prometna povezanost omogućila je jezičnu razmjenu koja se očuvala sve do danas.

Iz perspektive folkloristike pravi dragulj u proučavanju ovog sloja jezika i kulture predstavlja tzv. „kotoripsko kolo“. Ono je odraz ispreplitanja plesnih karakteristika panonske zone kojoj pripada Međimurje, i dinarske, kojoj pripada područje Bosne. Ovo se kolo plesalo u cijelom donjem Međimurju, no danas je živo samo u mjestu Kotoriba i to u folklornoj izvedbi. Prije se plesalo od Uskrsa do Ivanja na otvorenom, obično na raskršćima. Plesalo se tako da je najbolja pjevačica počela pjevati i lagano koračati u krug. Potom su joj se pridružile druge pjevačice koje su se iza nje hvatale za ruke formirajući cijeli krug i uz to ponavljajući stih koji je prva pjevačica otpjevala. Kad se krug zatvorio, pridružili su im se i muškarci te su nastavili plesati točno određena kola. Zanimljivo je da su plesanje kotoripskog kola zabranjivali župnici, tvrdeći da to nije moralno ponašanje mladih. Dijelom zbog njihovih zabrana, dijelom zbog promjene u načinu života, kotoripsko kolo danas se izuzetno rijetko izvodi.

Janja Kovač