DOMOVÎNA ŠPRAJC
Ova me hižica na fotografiji iznad čini posebno emotivnom, jer se u njoj 1943. godine rodio Ivan Šprajc, moj djed po očevoj strani, a također i njegova dva brata i tri sestre. Naredne retke stoga posvećujem upravo njemu.
Rodnu su kuću Međimurci običavali zvati domovîna. Naziv je to koji lijepo ukazuje na značaj koji su Međimurci pridavali svojoj kući odnosno domu i obitelji, smatrajući ih „domovinom u malom“. Domovîna obitelji Šprajc nalazi se u selu Zasadbreg, u tzv. Tukovoj vulici. Zašto „Tukova“, ne znam, a ne zna ni djed. Vjerojatno je to, kaže on, nadimak nekog čovjeka koji je tu stanovao. Prema djedovu sjećanju, kuća je izgrađena 80-ih godina 19. stoljeća i danas je najstarija u Zasadbregu. Nakon smrti roditelja, naslijedila ju je djedova sestra Mara, koja je u njoj boravila povremeno kada bi s mužem dolazila u Međimurje.
Kuća je građena po principima nekadašnje seoske arhitekture, kombinacijom nabijene ilovače (ilovača se miješala s pljevom, usitnjenom slamom i šašem) i cigle. Originalno je bila pokrivena slamom (šop, šopani krov), koju je obitelj zamijenila klasičnim crijepom otprilike 50-ih godina 20. stoljeća. Imala je jarko plavu fasadu, no nju je isprao zub vremena i tek se u tragovima nazire na bočnoj strani kuće.
Na ulaznim je vratima kuće, drvenim dakako, urezan kajkavski natpis „Bog čuvaj moj stan“, godina kada su vrata izrađena (1933) i inicijal obiteljskog prezimena (Š). Spomenuti natpis detalj je koji bismo mogli protumačiti u kontekstu pučke pobožnosti, a o istome svjedoče i kipovi (rjeđe i slike) svetaca u nišama na zabatima kuća. Ferencz Gönczi (1895) piše da se na tome mjestu najčešće nalazio kip sv. Florijana, za kojeg se vjerovalo da štiti kuću od požara. U zabatnome prostoru kuće moga djeda također se nalazi udubljenje/niša, no kip je sveca maknut, što je veoma čest slučaj i drugih starih kuća u Međimurju. U unutrašnjosti kuća tragovi se pučke pobožnosti prepoznaju u raspelima, gotovo redovito smještenima u kutovima prostorija, ili pak uokvirene slike svetaca na istim mjestima.
Iako je kuća pred nekoliko godina prodana, u njoj se još uvijek nalaze neke stvari koje podsjećaju na članove djedove uže obitelji (uokvirena slika djedovih roditelja i brata Drage, crno-bijele vjenčane fotografije pojedinih članova obitelji). Veoma sam se i zaista ugodno iznenadila saznavši da je djedovu domovînu kupila obitelj Lovre Pergara, jednog od (još samo) dvoje aktivnih lončara u Međimurju. Sretna sam što je kuća danas u rukama obitelji koja prepoznaje ljepotu i vrijednost tradicijske kulture. Neke slučajnosti i nisu baš tako slučajne, zar ne?
Lea Šprajc