OBRT, NEMATERIJALNA BAŠTINA I MEĐIMURJE
Mnoga nematerijalna dobra koja nalazimo na području Međimurja su obrti. Danas ih se karakterizira kao „tradicijski obrti“, no u prošlosti oni su bili svakodnevna potreba i održiv posao.
Medičarstvo i lončarstvo izraziti su primjeri obrta, dok su izrada dječjih igračaka ili čipke na batiće, zlatarenje, izrada cekera od prirodnih materijala, izrada pisanica ili cvijeća od krep papira najčešće bili dopuna kućnom budžetu, a ne primarna djelatnost.
Obrtništvo se razvija zajedno s čovjekovom prilagodbom na okoliš oko sebe, gospodarske i političke okolnosti. Prvi predmeti koje smo proizveli bili su oni koji su nam trebali za svakodnevni život poput odjeće za zaštititi se od hladnoće ili košare za prenijeti nešto. Neprestano smo smišljali nova pomagala uz pomoć kojih možemo izraditi te proizvode brže, bolje i u većoj količini. Počeli smo ih mijenjati za druge uporabne, ali i ukrasne proizvode. Postepeno se formirao poseban sloj ljudi koji se nisu bavili poljoprivredom ili ratovali, već su proizvodili određene proizvode. Nazivamo ih obrtnicima.
Obrtništvo je bilo regulirano zakonima. U našoj nedavnoj povijesti, odnosno srednjem vijeku, formiraju se specijalizirana udruženja srodnih obrtnika koja se nazivaju ceh. Svaki je ceh imao svoja pravila, potpisana od samog vladara. Pravila su propisivala proces školovanja, stjecanja titule majstora, karakteristika proizvoda i njegove cijene, brigu o onemoćalim ili unesrećenim članovima ceha. Na čelu ceha bio je cehmešter.
Cehovska udruženja bila su ekskluzivna te je postojao veliki otpor svih onih koji su bili isključeni iz njih. Naime, svaki je ceh imao ograničeni broj članova. Nijedan novi član nije mogao biti primljen dok jedan od postojećih članova nije umro, napustio ceh ili bio izbačen. Samo su članovi ceha mogli prodavati svoje proizvode na sajmovima i trgovištima. Ostali su riskirali velike kazne kao i protjerivanje iz grada. Takve su ljude nazivali „nadrimajstori“. Zanimljivo je primijetiti da su članovi ceha mogle biti i žene. Po smrti supruga ili oca majstora koji je bio član, supruga ili kćer mogle su preuzeti obrt i nastaviti biti članicama ceha pod istim uvjetima.
Kroz 17. i 18. stoljeće gube na značaju i tržište se otvara svim obrtnicima jednakopravno. Danas ne postoje više cehovska udruženja. No, ipak i dalje djeluju u jednom obliku. To su „ceška društva“, a jedno od najaktivnijih djeluje u Goričanu.
Što povezuje nekadašnje obrte i današnja nematerijalna dobra? Ljudi. Nekadašnje obrtnike danas nazivamo nositeljima vještina. Oni su neprocjenjiv izvor znanja i umijeća koja se prenose neformalnim učenjem preko grupnih ili individualnih radionica. Svakom novom izvedbom određena se vještina mijenja i prilagođava vremenu kako bi i dalje bilo bitno ljudima. Upravo je to, živost jednog nematerijalnog dobra, najvažnija premisa zaštite nematerijalne baštine.